Elizabeta Georgiev: Preporuka za čitanje

KADA TI BUBA ZAROBI PAŽNJU I KADA TE KNJIGA IZUJE IZ CIPELA

“Tarakan“ Milke Knežević Ivašković

Dragi drugari, baš vi malo stariji, baš vi što vas zovu tinejdžeri, nadam se da ste spremni da krenete u potragu za nekom lepom i neobičnom knjigom koja će vas izuti iz cipela… E, možda sam to rekla i previše spektakularno, ali imam tu čast da vas upoznam sa jednim naslovom koji je lično mene, a i neke vaše vršnjake koji su ga pročitali, ostavio bez daha, da ne kažem baš izuo iz cipela.

Reč je o romanu Tarakan Milke Knežević Ivašković koji je ove godine dobio nagradu „Rade Obrenović“ Međunarodnog centra književnosti za decu „Zmajeve dečje igre“.

Pošto ste već dovoljno veliki, odlučila sam da vas ne poštedim ozbiljnosti, pa ću vam ozbiljnom pričom zagolicati maštu kako biste prionuli na čitanje romana.

Dakle, ako se gleda žanrovski Tarakan bi se mogao definisati kao roman horor-fantastike, mada sama priča vešto nadilazi granice klasično postavljenih žanrova i postaje alegorijska priča o odrastanju, porodičnim vezama, strahovima, simpatiji i ljubomori, o nečem neoznatom, onostranom, strašnom. Glavni lik romana i njegov narator, je Mihajlo, u priči četrnaestogodišnjak, u stvarnosti sredovečni protagonista koji se seća traumatičnog leta 1988. On je ljubitelj horor filmova i otkrivalac sveta književnosti uz pomoć svog, uslovno besmrtnog, prijatelja Anatola, odnosno prof. Muhara. Mihajlo će morati suočavanjem sa svojim najvećim strahom i finalnim porodičnim obračunom sa svojim demonskim prijateljem, da u sebi pronađe hrabrost, prevaziđe sopstvenu ograničenost i pobedi sve svoje strahove s ciljem da zaštiti svoju porodicu – mlađeg brata i dedu. Imajući u vidu dvostruko adresovani tekst, iz perspektive četrnaestogodišnjaka i iz perspektive čoveka srednjih godina, roman može podjednako da bude zanimljiv i deci i odraslima. (Eto, možete da ga čitate sa matorcima i biće vam zaista super!)

Nisam neki ljubitelj horora i fantastike, ali nisam ni od onih čitača koji u startu odbacuju žanr koji im ne leži ili koji ne vole, tako da sa zadovoljstvom mogu da kažem da me je „Tarakan“ „kupio“! Priča od početka do kraja drži pažnju. Mihajlo, ali i svi ostali junaci „Tarakana“ su znalački predstavljeni, još veštije je izabran period radnje (osamdesete, a ne često izrabljivane devedesete), akcenat se stavlja na sazrevanju četrnaestogodišnjaka i međuljudskim odnosima (odnos sa roditeljima, sa dedom, sa drugarima, bratom, devojkama)…

Slojevitost priče je izuzetna – kroz zamršenu svakodnevicu svojih junaka autorka uplovljava u vode popularne kulture osamdesetih, govoreći o filmu i muzici, pa o stripu i književnosti, zatim oslikava stari deo Beograda – Kosančićev venac i njegovu istoriju, način života koji se mnogo razlikuje od načina života današnjih tinejdžera… i sve to spretno, vešto, neposredno, iskreno… Originalni zaplet, lik Muhara i Anatola, elementi horora i fantastike i pobeda nad sopstvenim čudovištem koje se neprimetno uvuklo u život Mihajla i njegove porodice, čine roman Tarakan nekim novim, orginalnim našim stivenkingovskim delom za decu.

Zato, mali i veliki čitači, pravac biblioteka. Pozajmite, nabavite Tarakan i otkrijte kako to jedna buba može da zarobi pažnju…i, da, možda će vas izuti iz cipela…

Elizabeta Georgiev

bibliotekar, pisac i prevodilac