TEATAR ISPOD KOŠA: DASKE KOJE KULTURU ZNAČE

Kada je pre četiri godine pozorišna rediteljka Anđelka Nikolić svoju šestogodišnju ćerku odvela u kuću svoje bake da provedu leto na selu, verovatno nije ni slutila koliko će dalekosežne posledice na lokalnu zajednicu imati ova njena poseta Markovcu.

,,Bilo je to veoma kišno leto, i mi smo ga proveli praveći, od kamenja i blata, grad za puževe, zajedno sa decom iz susedstva. Radili smo zanimljive i ambiciozne stvari, od mozaika od keramičkih pločica, preko arhitektonskih maketa, do prave pozorišne predstave’’, priseća se Anđelka Nikolić.

U naredne dve godine, umetnička grupa Hop.La! iz Beograda izvela je u Markovcu nekoliko uspešnih projekata, što je okupilo decu i odrasle zainteresovane za reanimaciju kulturnog života u ovom selu. Usledilo je osnivanje Čitaonice i Seoskog kulturnog centra Markovac. Od 2021. godine, pod okriljem SKC radi Dečji klub u kom aktivnosti za decu u oblasti dramske, likovne, muzičke umetnosti, književnosti, ekologije i građanskog aktivizma vode umetnici iz Velike Plane, Svilajnca, Kragujevca, Beograda. U rad Kluba sve više se uključuju i mladi Markovčani a jedna od njih koja se svojim trudom naročito istakla, Aleksandra Miladinović, danas je predsednica Seoskog kulturnog centra Markovac.

DEČJI KLUB SKC MARKOVAC

Markovac formalno nema ni pozorište, ni bioskop ni biblioteku ali ima književne, pozorišne i filmske programe za najmlađe. Ako se, kao mi, uputite tamo po ‚‚dozu kulture‘‘, svaki meštanin zna put do Anđelkinog dvorišta ili zgrade Doma kulture koji zahvaljujući programima SKC ponovo radi.

Iskustva iz Markovca dragocena su za celu porodicu. Bilo da prisustvujete dramskoj radionici ispod kukuruznog koša, odete po knjigu u Čitaonicu ‚‚Ekatarina Pavlović‘‘ili na kamišibaji predstavu – srešćete decu koja sijaju od radosti. O aktivnostima Seoskog kulturnog centra, sa posebnim akcentom na pozorišnim programima, razgovaramo sa Anđelkom Nikolić.

Koliko dece okupljate u Klubu i koliko često organizujete programe za njih?

– Broj dece varira. Najviše ih je leti, jer su tada pretpostavljam slobodnija, a i više uživaju u aktivnostima na otvorenom. Letos smo radili sa tri uzrasne grupe, u svakoj je bilo deset-petnaest mališana. Minimalno dva puta nedeljno imamo radionice, nekada se između umetne još neko dešavanje.

Kakvu saradnju imate sa roditeljima?

– Trudimo se da što više animiramo roditelje i da ih uključimo u rad Kluba. To nam donekle uspeva, ali primećujem da je čak i u malim sredinama zavladao duh konzumerizma, tako da se i mi susrećemo sa fenomenom da roditelji ostave dete i dođu po njega, bez nekog velikog zanimanja za to čime se ono bavilo u međuvremenu. Paradoksalno je, a možda i logično to da su naše aktivnosti imale najveću popularnost na samom početku, dok je to valjda bila novina, a sada ponekad imamo osećaj da su se navikli na naš rad i da ga podrazumevaju, što ima dobru i lošu stranu.

Primećujete li kako vaši programi menjaju svakodnevicu dece iz Markovca?

– Sigurna sam u to da je dostupnost knjige donela pozitivnu promenu u svakodnevici određenog broja ljudi. Polako, ali sigurno, borimo se za popularizaciju čitanja kod dece. Dostupnost pozorišta deci koja inače nemaju prilike da posećuju predstave je takođe, verujem, jedna dobra promena koju smo doneli.

Dramske radionice čine značajan segment aktivnosti Dečjeg kluba a po kamišibaji predstavama postali ste prepoznatljivi u pozorišnim krugovima. Kako ste došli na ideju da režirate predstave ‚‚u koferu‘‘ po ugledu na japanski ulični teatar iz prve polovine 20. veka?

– Epidemiološka situacija nas je 2020. navela da razmislimo o prilagođavanju planiranih pozorišnih radionica u Markovcu tako da mogu da se izvedu uprkos zabrani većih okupljanja. Tako je došlo do toga da smo kolega Petar Lukić i ja osmislili seriju kamišibaji predstava koje smo izvodili, svaku po 5-6 puta, u dvorištima dece koja su se prijavila za učešće u projektu, bukvalno za njih, njihove porodice, eventualno susede.

Predstavu ‚‚Kradljivci kokosovih oraha‘‘ kasnije ste režirali i u Malom pozorištu ‚‚Duško Radović‘‘ u Beogradu. Možemo li da čujemo više o tome kako je ova predstava ‚‚putovala‘‘ iz sela u prestonicu?

– Kamišibaji se može doživeti i kao međukorak između literature i pozorišta, i u tom smislu odličan je način da se brzo i efikasno proveri kako mlada publika reaguje na neku temu, sadržaj. U vreme kada smo osmišljavali i izvodili naše prve kamišibaji predstave, znala sam da ću režirati ovu afričku priču, i učinilo mi se zanimljivim da je prvo ‚‚isprobam‘‘ sa decom u Markovcu, u ovoj formi. Reakcije mališana bile su veoma upečatljive i uticale su na neka rešenja koje smo kasnije primenile u konceptu dramatizacije i režije. Mislim, na primer, da svoju interaktivnost, nepretencioznost i toplinu, ova predstava duguje upravo toj svojoj prvoj publici.

Kako deca reaguju na ovakve programe?

– Meni je, kao rediteljki sa solidnim iskustvom u pozorištu za decu kao i za odrasle, fascinantno koliko današnja deca, navikla na savremene medije i najmodernije igračke, dobro reaguju na jednu ovako jednostavnu, minimalističku, može se reći i starinsku formu. Kamišibaji donosi taj neprocenljivi element ‚‚ovde i sada” i neku čudesnu istinitost susreta izvođača, priče i publike, susreta koji je uvek drugačiji, ume da ozari, ali i da bude stresan, jer nije uvek moguće ostvariti isti kvalitet komunikacije.

Šta je vama na ličnom i profesionalnom planu doneo rad sa decom iz Markovca?

– Kad radim sa decom u ambijentu našeg domaćinstva u Markovcu, uživam u spokoju i radosti koji kao da pripadaju nekom prošlom vremenu.

To je vrlo dragoceno lično iskustvo, a i kontakt sa realnošću koji je od neprocenjive vrednosti i u mom profesionalnom radu sa decom i za decu. Povremeno vodim treninge iz oblasti dramske pedagogije za učitelje u jednom gradu u Sloveniji, i jedna učiteljica mi je dala velika kompliment, rekavši da imam talenat da stvari posmatram iz ugla deteta. Mislim da sam to sigurno naučila u našem Dečjem klubu u Markovcu.